Knjiga Ja vičem – u svoju ladicu donosi jedinstven uvid u život, misli i unutarnji svijet Božene Loborec (1926.-2003.) kroz njezine pažljivo priređene dnevničke zapise koji svjedoče o vremenu, osobnosti i iskustvu ove iznimne književnice.

U dva niza dnevničkih bilježnica (1958.-1980. i 1976.-1994.), čitatelji prate njezina promišljanja, svakodnevna zapažanja i osobne doživljaje, dok Ljetopis Božene Loborec dodatno smješta njezin život u širi povijesni i društveni kontekst. Posebnu vrijednost knjizi daju i slikovni prilozi te komentari priređivačica Lidije Dujić i Dijane Sabolović-Krajina, koji pomažu razumjeti slojevitost i važnost njezinih zapisa.

U pogovoru se zaokružuje priča o značaju dnevničkog pisanja Božene Loborec, ističući njegovu dokumentarnu, ali i književnu vrijednost. Ovo je izdanje svjedočanstvo jednog života i vrijedan doprinos razumijevanju koprivničke svakodnevice, intimnosti i povijesti ispisane osobnim pogledom u prvom licu – tiho, iskreno i bez zadrške. 

Isječci iz recenzija

Najvažniji znanstveni doprinos knjige sastoji se u predstavljanju javnosti nepoznatih zapisa književnice Božene Loborec, koje je pisala od svoje 32. do 68. godine života (1958.-1994.). Ti su dnevnici kronika života ponajprije Koprivnice, ali i svih društvenih, političkih i kulturnih kretanja u hrvatskom i jugoslavenskom društvu, kao i u svijetu u tome razdoblju. Oni su višeslojni, jer se u njima spominje nekoliko stotina osoba od kojih mnoge više nisu žive, kao i niz prepoznatljivih koprivničkih lokacija od kojih mnoge ne postoje u tom obliku – riječ je, dakle, o jedinstvenom svjedočanstvu. Kako su priređivačice ustanovile, Loborec zapisuje stvari kao potvrdu da je nešto zaista i bilo, kao način da nečiji život ne ode u zaborav, ali i kao oblik razmišljanja o sebi, pa su zapisi autobiografski i autoreferencijalni. Njezin je diskurs obrađen u uvodnoj studiji, sa svim potrebnim znanstvenim aparatom tako da se dnevnički zapisi čitaju i u izvornom obliku, i u tumačenju priređivačica.

Dnevnici Božene Loborec predstavljaju dvostruki spomenik – memento svakodnevice i psihogram hrvatske književnice. U oba su vida jedinstveni i vrijedni, kako zbog novoprobuđenog interesa za povijest običnoga, tako i zbog akademskog interesa za autobiografski diskurs, napose ženski. Dnevnici čuvaju jedinstveno životno i literarno iskustvo, štokavsko i kajkavsko, a daju i uvid u autoričin spisateljski rad, čitateljske interese i uzore, posredno i u njezine karakterne crte i temperament, kao i u lokalnu radnu i obiteljsku sredinu. Priređivačice točno sude kada zaključuju da je vođenje dnevnika za Boženu Loborec imalo višestruku svrhu – radilo se o potrebi za pisanjem i bilježenjem, analizom i prosudbom, oterećenjem od životnih briga i nedaća, a možda najvažnije o vježbi za pisanje te prikupljanje građe za ambicioznije književne projekte. Kao takvi, dnevnički su zapisi od velikog značaja ne samo za lokalnu koprivničku sredinu, nego i za hrvatsko društvo u cjelini. (izv. prof. dr. sc. Boris Beck)

Izbor iz dnevničkih bilježnica Božene Loborec – autorice koja je bila iznimno obrazovana i živjela je, unatoč nastavničkoj službi, životom profesionalne spisateljice, kako saznajemo iz dnevničkih bilježaka, koje su, osim dnevničkoga književnog izvora, i mali kompendij za kulturnu povijest nakladništva i književnoga života spisateljičina doba – djelo je koje se sastoji iz dvaju odvojenih nizova dnevničkih zapisaka, koji su međusobno tematski i pripovjedno srodni, no s drukčijim narativnim fokusom: nastajali su u kronološkom slijedu i u promijenjenim životnim okolnostima autorice te je njihovo odvajanje u zasebne cjeline pragmatična priređivačka odluka za čitateljstvo, kojem se na taj način sugerira poetički zaokret u pisanju Božene Loborec.

U dnevničkim zapisima autorica se otkriva kao kompletna intelektualna ličnost. Njezino se dnevničko pisanje temelji na pažljivu i kontinuiranu čitanju književnosti, filozofije, psihologije; iznimno je dobro obaviještena, iako živi razmjerno samozatajno; bez ograda komentira i vanjske, društveno-političke okolnosti svojega doba i okruženja – bilješke će stoga zacijelo naći čitatelje i u publici koju napose zanima mikrokulturni kontekst Zagreba i Koprivnice (i širega područja središnje Hrvatske) u dugom razdoblju od 1960-ih do prijelomnih 1990-ih.

Knjiga će u cjelini bitno obogatiti hrvatski kulturni i književni prostor, iz najmanje tri razloga: najprije, riječ je o tiskanju rukopisne ostavštine hrvatske spisateljice, što je prioritetna zadaća književne struke; drugo, dnevnik Božene Loborec prinos je poznavanju dosad parcijalno poznatoga dijela njezina opusa te se time omogućuje da se njezino djelovanje i stvaralaštvo sagledaju u stručnim čitanjima kao cjelina; treće, bilješke su izvor za književnu i kulturnu povijest te nadmašuju zavičajnu usidrenost. No, ne treba zanemariti ili podrazumijevati uži zavičajni kontekst: Božena Loborec spisateljica je koja je djelovala autonomno, ne nailazeći u svojoj sredini uvijek na istomišljenike, razumijevanje i podršku. Ovim se bilješkama za povjesničare koprivničkoga kraja, za kulturne povjesničare Koprivnice i Podravine te za književne stručnjake koji se bave autorima i autoricama podravskoga književnog kruga podastire prvorazredan materijal za istraživanje.

Kao jedna u nizu hrvatskih spisateljica koje prepoznavanje i potpunije vrednovanje dobivaju posmrtno, Božena Loborec ovom se knjigom učvršćuje kao najistaknutije žensko književno ime podravskoga književnog kruga svojega doba i snažno iskoračuje u kanon hrvatske ženske dijaristike, koja u suvremeno doba konačno dobiva zasluženu pažnju književnih i kulturnih povjesničara i svih književnosti bliskih filoloških stručnjaka, naročito u području književne antropologije, kojoj su bilješke spisateljica dio povlaštena tekstualnoga istražiteljskog korpusa. (dr. sc. Tea Rogić Musa)